Dana 10. travnja 2016. Frama Sarajevo je proslavila obred primanja i obećanja pod geslom “Odvaži se i budi hrabar!“ Geslo se odnosilo na Knjigu Jošuinu te je poticaj mladima da u današnjim vremenima potrebna uistinu odvažnost i hrabrost za življenje svoje vjere. Obredu je prethodilo zajedničko promišljanje framaša o smislu i važnosti teksta koji izriču prilikom davanja obećanja, a koje je animirala predsjednica Frame Bosne Srebrene Marija Trogrić. Slavlje je uveličao i područni duhovni asistent fra Danijel Rajiću u koncelebraciji fra Marija Jurića, fra Jose Oršolića, fra Domagoja Šimića i duhovnog asistenta sarajevske Frame fra Davora Dominovića. U svojoj propovijedi osvrnuo se na današnju situaciju potičući da se mladi odvaže i izađu iz strahova i svjedoče istinu i ljube. Istaknuo je kako su i sami apostoli bivali u raznim iskušenjima, ali su u ljubavi prepoznavali Isusa, te su i sami padali, ali Isus daje novu šansu da se podignu iz svojih padova i nastave slijediti ga, ljubeći. Primanja i obećanja uveličali su svojim pjevanjem i VIS Sv. Josip koji su animirali sveto Misno slavlje, te framaši gosti iz Nove Bile, Visokog, Fojnice i Kreševa. Na kraju misnog slavlja predsjednica Doris Trogrlić je zahvalila svima i pozvala na druženje. Da će svoju mladost posvetiti Kristu i kroz godinu dana koja slijedi, obećalo je 13 studenata – 13 mladih života odvažnih da budu Franjine biljčice u svijetu koji više no ikada raste u svojoj gordosti, a sve manje otvara dlanove Božjoj milosti. (preuzeto s http://www.frama-ofs.com/index.php/bratstva/727-primanja-i-obecanja-frame-sarajevo)

Hvaljen Isus i Marija! Dragi mladi! Frama Sarajevo u nedjelju, 10. travnja 2016. ima obred primanja i obećanja pod sv. Misom u 16h! Pozivamo vas da nam se pridružite u crkvi svetog Nikole Tavelića, u ulici Zagrebačka 18. Nadamo se da ćete doći i radovati se s nama! Mir i dobro! FRAMA SARAJEVO :)

Dragi brate i sestro, Ljubav je Početak i Kraj svih stvari. Ako se ne usudiš voljeti, nikad nećeš primiti Ljubav. Ako se ne predaš Ljubavi, nikad nećeš moći voljeti. Ako ne budeš hrabro volio i živio za Ljubav, ona će se izjaloviti, obljutaviti i istrošiti. Ljubav je vatra koju stalno treba potpirivati, dodavati drvo, a drvo je žrtva nas samih. Ako hrabro volimo i bacimo se u oganj Božje Ljubavi, on će nas sagorjeti i oblikovati. Postat ćemo vidljivi znak Boga u svijetu, oganj Njegove Ljubavi,sol zemlje i svjetlo svijeta. Kako stalno rasti u Ljubavi? Stalno se žrtvovati. Žrtva je dar koji nisam dužan dati, ali dragovoljno dajem iz Ljubavi za Boga i bližnjeg. Žrtva je odvojiti vrijeme za pomoć nekomu nauštrb svog vremena, postiti od grijeha i štetnih navika, gledati u Boga umjesto u sebe. Isus je vrhovna žrtva za čovječanstvo, bezgrešni Jaganjac čija je nevina Krv otkupila grijehe svijeta. Svakodnevne dužnosti, s druge strane, nisu žrtva. One su odaziv na Božji poziv dobra. Ako vidim gladnoga, dužan sam ga nahraniti, ili ako me netko pita za pomoć, trebam mu odgovoriti. Trebam moliti jer me to približava Bogu i molitva me nosi kroz život u svakodnevnoj borbi s kušnjama. Ako moj brat griješi, dužan sam ga upozoriti, i više puta ako je potrebno. Dužan sam poštovati roditelje i starije, djecu, profesore. Iznad svega dužan sam gajiti strah Božji, tj. duboko iz Ljubavi poštovati Boga, svoga Oca koji me stvorio i predodredio za Raj, ako slobodnom voljom to odaberem. Molitva je sastavni dio života kršćanina. Ako ne molimo iz Ljubavi, srcem, ona nam postane dosadna, prazna i tlači nas. Ne bismo ju trebali shvaćati kao popis svakodnevnih obveza. Dužni smo moliti jer je nama samima molitva potrebna. Bog nas ne poziva na molitvu da uvede režim u našu svakodnevicu, nego da nas nauči poniznosti molitve koja traži pomoć od dobrog Oca koji jedva čeka da Ga zazovemo, dapače, i prije nego Ga zamolimo, zna što nam je potrebno (Mt 6,9). Otac naš bdije nad nama jer nas voli. Jedino što čovjeka može u potpunosti ispuniti jest Ljubav, i to ne bilo kakva ljubav, jer ju često krivo shvaćamo, nego Ljubav Božja. Srce koje ljubi je iskreno, ne kalkulira, nego bezuvjetno voli, bez očekivanja i interesa. Čovjek koji voli Boga moli Mu se, pita Ga za savjet, moli da Ga Bog uputi stazom života. Od Boga traži da mu pokaže put; je li stvoren za brak i obitelj ili za posvećeni život, je li od Boga predodređen da živi kao misionar ili posvećeni laik. Boga u molitvi možemo sve pitati, i jedino kroz molitvu možemo upoznati Njegovu svetu volju, koja je uvijek najbolja za nas, jer je Bog svakoga od nas stvorio sa jedinstvenim ciljem života, jedinstvenim životnim putem i za svakoga od nas ima jedinstven plan spasenja. Bog u svojoj neizmjernoj Ljubavi neprestance traži put do srca svakog čovjeka, stalno kuca i poziva, uvijek nam ostavljajući slobodu izbora. Jedino kada svjesno odbijemo Boga i Njegovu prisutnost u našem životu ustrajući okorjelo u grijehu, prisiljen je otići iz naših srdaca. Prisiljen, jer za razliku od Boga, koji je nama dao slobodu izbora, mi Bogu često i prečesto tu slobodu uskraćujemo; uopće nas ne zanima Njegova volja s nama, iako On na nas kao Bog i naš Spasitelj jedini ima potpuno pravo. Najbolje za nas bi bilo kad bismo svaki korak u životu proživljavali s Bogom, moleći mu se za savjet. Kad bi smo mu svako jutro predali u ruke dan koji slijedi, i išli korak iza Boga, umjesto ispred, život bi nam bio radostan i ispunjen, bez briga. Boga uvijek možemo pitati za vodstvo i savjet, pomoć u nevolji, snagu u slabosti, hrabrost u strahu. U mržnji možemo moliti za Ljubav, u ogorčenosti za Radost. Možemo reći da to nije tako jednostavno i nastaviti živjeti sa starim borbama i neuspjesima koji nas stalno vrte u krug, ili se jednostavno odlučiti za Boga. Bog uvijek govori Istinu, jer je Sam Istina, i u svemu je jednostavan, iako je stvorio najsloženije stvari koje poznajemo. Pa i sebe same možemo smatrati složenima. Savršeno smo stvoreni, i o nama samima ovisi kako gledamo Boga i sebe, i biramo kako ćemo živjeti. Uvijek imamo izbor, bez obzira što mi mislili. Ako se smatramo kompliciranima i nemogućima samima sebi za kontrolirati, zar nije najjednostavnije rješenje predati se Bogu koji je u stanju rukovati s nama. Budimo realni, On jedini zna koji gumb u nama pritisnuti da proradimou raznim situacijama koje nadmašuju naše snage. Neće nam dugo trebati da shvatimo, ako ustrajemo u jednostavnosti i molitvi, da sve, apsolutno sve nadilazi naše snage, i da ni za jednu jedinu situaciju ne možemo reći da smo je u stanju kontrolirati. Jamačno, nikada nismo o nekoj situaciji koja nam je važna, bila ona za nas uspjeh ili neuspjeh, prestali mozgati nakon što je završila. Ako mislimo da smo u toj situaciji uspjeli, dalje razmišljamo o njoj, naslađujemo se prethodnim uspjehom i već strepimo za budućnošću, u kojoj tu situaciju možda nećemo tako savršeno ponoviti, i jao, sramote ako drugi izgube tako lijepu sliku o nama koju smo se tako jako trudili stvoriti. Prepustimo svoje situacije Bogu. Oholo je misliti da držimo stvari u svojim rukama kad ni trajanje vlastitog života ne znamo. Najveća borba čovjeka sa samim sobom je priznanje da je nesposoban, i da mu treba Božja pomoć. Čovjek može samo na dva načina odustati od te borbe; jedan je predati se Bogu i prepustiti da se On bori za nas, a druga da nastavimo lomiti koplja sa životom koji je div naspram nas koji smo prah i pepeo. Kad se predamo, ne strahujemo ni o sadašnjem trenutku niti o budućnosti. Mladić/djevojka koji se posvetio/la Bogu ne stidi se Boga ni pred kim i raduje se svakoj, radosnoj ili bolnoj situaciji u kojoj Ga može posvjedočiti, jer nema veće radosti od toga. Mladić/djevojka koji se žele odazvati Božjem pozivu na obitelj iskreni su jedno prema drugom, otvoreno razgovaraju o svim svojim manama i vrlinama, bez straha da će jedno drugo izgubiti, ili da će imati lošiju sliku jedno o drugom. Nisu sebični, i umjesto da udovoljavaju sebi i svojim željama nauštrb drugoga, uvijek nastoje staviti potrebe drugog ispred svojih. Ne smatraju jedno drugo svojim osobnim vlasništvom jer znaju vrlo dobro da oboje pripadaju samo Bogu, a prava, istinska Ljubav se nalazi i ostaje samo u Njemu. Roditelj predani Bogu se ne boje novoga života, i ne strepe za sigurnost i budućnost svoje djece. Svoje pouzdanje stavljaju u Boga za kog znaju da voli njihovu djecu više od njih samih. Pravi bogoljub je onaj koji ne kvasa u sebi farizejski kvasac (Lk 12, 1), ne vjeruje da bi drugi njegovu vjeru vidjeli i hvalili, da bi ga cijenili. Štoviše, nije mu do tog stalo, nego do Boga samoga i Njegove volje. Nijedan svetac nije strahovao za vlastito spasenje nakon što je upoznao i prihvatio Ljubav Božju, nego je u svemu želio Bogu ugoditi. Svi smo mi potencijalni sveci, ako to želimo. Živeći za Boga, a ne za sebe i svoje planove i namjere, osiguravamo sebi Nebo. Zato je Isus i rekao da nema veće Ljubavi nego položiti život za prijatelje svoje (Iv 15, 13). A tko nam je veći prijatelj od Boga? S TIM MISLIMA ŽELIMO VAM RADOSTAN I MIROM I LJUBAVLJU ISPUNJEN USKRS!!!

ISKORAK Zašto se bojimo? Sveti Ivan kaže da u Ljubavi straha nema (Ivanova 4, 18). Je li to shvatljivo današnjem čovjeku? Svi mi imamo neke strahove i bojazni, od vlastitih očekivanja, svakodnevnih sitnica do straha od budućnosti, gubitka voljenih i slično. Ako smo bolesni bojimo se da nećemo ozdraviti, ako smo zdravi bojimo se da ćemo se razboliti. Isus kaže da je svakom danu dosta njegove brige i da vrapci niti siju niti žanju a sve imaju jer im daje Otac naš nebeski. A mi smo vrjedniji od mnogo vrabaca. Često imamo krivu sliku o sebi, drugim i o samom Bogu. Bog koji nas je stvorio usadio je u nas čežnju za nebeskom domovinom, za radošću, zadovoljstvom i ispunjenošću koju On sam jedino može ispuniti. Nekad želimo sve sami učiniti i odbijamo pomoć drugih jer mislimo da je to znak slabosti. Ne javljamo se preuzeti zadatke i dužnosti pred drugima da se ne bi osramotili, izgubili ugled. Dan započinjemo žurbom i umjesto da bude započet molitvom, u glavi već kasnimo i zaostajemo za stotinama obveza koje smo sebi za taj dan isplanirali. I sve do jednu tu istu obvezu znamo toliko puta uraditi pod stresom, i kad ih sve uradimo, opet nismo zadovoljni. Zašto? Sve su to simptomi jednog te istog uzroka, a on se zove oholost. Pa je tako i glavni uzročnik straha, kao predvodnik svih grijeha-oholost. Zapitamo li se ponekad zašto unatoč našem silnom trudu i radu stvari toliko puta odjednom krenu nizbrdo, unatoč dobroj namjeri. To je provjerena uradi sam tehnika propasti. Čovječe, ako te je netko trebao stvoriti, dakle sam sebe nisi stvorio, onda ti je potreban taj netko da te uzdržava i nosi u svemu što radiš. Kažem nosi jer uistinu sami po sebi nismo sposobni ništa učiniti, to Isus jasno kaže u Evanđelju. Čovječe, sjeti se da si prah i da ćeš se u prah pretvoriti. Zaboravljamo na to, povremeno odemo na neki sprovod, bude nam žao obitelji pokojnika i opet na to zaboravimo. Nije Isus bez razloga rekao Jeruzalemskim ženama da oplakuju sebe i svoju djecu (Lk 23, 28). Ne vidimo koliko smo slabi i nemoćni i to Zlo mudro koristi da nas navuče na oholost. Gledajući sve više u sebe, sve manje gledamo u Boga i klizimo zlim putem. Primijetimo to tek kad nam se srce dobrano ohladi i isprazni se pa nam odjednom sve postane dosadno i zamorno, a govor o Bogu i vjeri gnjavaža. Zlo nas obilazi kao ričući lav i puca tamo gdje najviše boli, na naše rane i strahove i tako nas drži u zubima. Isus kaže: NE BOJ SE!!! U Bibliji 365 puta stoje te tri riječi, taman za svaki dan u godini. A budući da je ova prijestupna, papa Franjo ju je proglasio Godinom milosrđa da nadomjesti taj tristo šezdeset šesti. Isus je rekao svetoj sestri Faustini da nema toga grešnika koji se ne bi mogao pouzdati u Božje milosrđe, pa makar mu grijesi bili tamni kao noć i makar on mislio da mu nema spasa. Također joj je rekao da je jedini razlog zbog kojeg ne može pomoći nekim dušama njihov očaj i nepovjerenje u Božje milosrđe. Reci dušama, neka ne postavljaju nikakav bedem u svojim srcima prema mojem milosrđu, jer ono želi djelovati u njima. Moje milosrđe djeluje u svim srcima koja otvore svoja vrata za njega. Kako grešnik, tako i pravednik treba moje milosrđe. Obraćenje, kao i ustrajnost u njemu, milost je mojeg milosrđa. (Dnevnik sv. Faustine, par. 1577) Razlog očaja i nepovjerenja je nepoznavanje Boga i Njegove Ljubavi. A ne možemo ih poznavati ako nas Bog ne zanima. Molitva nije nabrajanje nekakvih obrazaca da zaslužimo nagradu i osiguramo blistavu budućnost, ona je razgovor s Bogom, tvojim Stvoriteljem i Otkupiteljem, onim za kojim žeđaš a možda to ni ne znaš. Zašto Boga izbjegavaš? Zlo te obmanjuje i krade ti radost. Sada u ovom trenutku Bog je s tobom i sluša te i gleda, osjeća svaki mig tvoje duše. Anđeo čuvar bdije nad tobom. Bog koji je stvorio cijeli svemir i uzdržava ga, uvijek ima vremena za tebe i uvijek je s tobom. Može ti oduzeti život svaki tren i zatražiti račun od tebe, ali On to ne čini. Tvoj Bog zove te da se obratiš. Njemu da se obratiš. Gledajte u Gospodina i razveselite se, da se ne postide lica vaša (Ps 34). Ako gledašu Boga, sebe ne vidiš od Njegove sile, veličine i ljepote. Ako gledaš u Boga ne bojiš se jer te obuzima vrelina Njegova mira i milosti. Ako gledaš u Boga ne vidiš strah jer je Bog sigurnost i punina. Ako si Njegovu ljubav upoznao, ničija ti više neće biti dovoljna jer ćeš je stalno biti žedan. Nećeš se obazirati na govorkanja svijeta jer je Bog jedina Istina. Čovjek prepušten Bogu, koji Boga iskreno ljubi, nema granica jer je u Bogu koji je svemoguć i bezgraničan. Ako smo u Bogu ne bojimo se jer je On Ljubav, a u Ljubavi straha nema. Pa krenimo od ovog trenutka zajedno korak bliže k Bogu. Recimo: Evo me, Gospodine. A.D.

Teče treća korizmena nedjelja. Čuli smo kako nas Isus u Lukinom Evanđelju poziva na obraćenje i radikalnu odlučnost. Kaže Isus: ..“nego ako se ne obratite svi ćete tako propasti!“ Isus nije rekao …ako ovo ili ono nego je točno rekao „ AKO SE NE OBRATITE“…postavlja se pitanje na koje obraćenje točno Isus misli. Da li je to samo korizmeno odricanje nekih užitaka zemaljskih? Odvikne se čovjek, evo već se može bez onog čega se netko odrekao. U čemu se ogleda to obraćenje o kojem Isus govori? Ogleda se u obraćenju srca. Srce je bitno. Ima ljudi koji misle da ako se odreknu svega materijalnog da su se „obratili“, međutim srce im i dalje ostane isto ili postane još hladnije, jer se to odricanje svodi na ono farizejsko slovo zakona koje uništi duh. Obraćenje traje svaki dan. Svaki dan je novi izbor i nova odluka da li će netko služiti Bogu ili đavlu. Svaki dan. Ljudi misle da ih jedno molitveno iskustvo čini obraćenim, ne znajući da je upravo to samo, rekli bi našim rječnikom „vjetar u leđa“ da se osoba podigne i krene tek na takav put. Korizmeno odricanje nas treba voditi ka tome da se srce mijenja. Da kroz tu žrtvu, pokoru iz ljubavi prema Isusu još prisnije prionemo uza Nj, da naši životi ne budu isti nego da se mijenjaju. Ne mogu kršćani stagnirati, niti biti uvijek isti. Barem ne bi trebali. Životi kršćana trebaju odisati svaki dan svježinom Božje ljubavi, koja sve iscrpnije ispunja živote kroz to približavanje i prisnost uz osobu Isusa Krista. Čovjek često pomisli kako je čvrst u nečem, kako se osigurao i kako je sada siguran da negdje više ne griješi, ali u srcu još uvijek postoji ona naslada gdje pristaje, zato što zlo stalno vraća čovjeka na stare rane i na stare grijehe kako bi ponovno pokleknuo i smetnuo pogled sa Isusa gledajući u sebe manipulirajući tako s nama kao s marionetama. Zato treba biti ustrajan i hrabar, i znati uvijek spremno i u poteškoćama radosno nositi svoj križ, jer ne možemo s Isusom biti samo na svadbi u Kani Galilejskoj. Valja poći i putem Kalvarije i biti i Šimun Cirenac, i Veronika i sv. Ivan apostol, a ponajviše Majka Marija jer je njezin odaziv na Volju Božju najsavršeniji primjer predanja i način kako ljubiti Isusa svim srcem. Prvenstveno Njega, jer On je prisutan u svima nama.

KORIZMA I/ILI JA Kroz cijelo vrijeme odrastanja u našim obiteljima učimo da je korizma vrijeme odricanja i da se u korizmi nečega treba odreći. Zanimljivo, najčešće se iza korizme opet vratimo onome od čega smo se odrekli, bez obzira koliko lako ili teško to odricanje za nas bilo. Pri biranju predmeta odricanja obično izaberemo nešto što nam je najjednostavnije, pa kažemo: „ne mogu bez slatkiša“ ili, „odričem se kave ili coca-cole jer ih pijem previše“. No, zašto se mi u biti ičega odričemo, ili još važnije, mijenja li nas to i na koji način kao ljude, kao katolike, kao djecu Božju? Isus je proveo četrdeset dana u pustinji ne okusivši hrane ni pića, a ipak je bio svet i bez mane. Postio je za nas, za obraćenje naših srdaca. I iako ga post nije promijenio na način da je postao bolji čovjek, jer On je uvijek savršen, on ga je osnažio za nadolazeće borbe i trpljenja, na progon i smrt. Cijeli svoj život Isus se odricao i trpio, postio i molio za nas. Pa što, kažemo: „On je Bog, ne mogu ja to! Nisam ja svet! To je za svećenike i časne sestre, a uostalom, kad oni ne poste previše, ne trebam ni ja.“ Kome je Isus onda rekao: „Primjer sam vam dao da i vi činite kao što ja vama učinih.“(Iv 13, 15) .Kome je rekao: „Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ pa će i Otac moj ljubiti njega i k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti.“ (Iv 14, 23). Možda se to odnosi na ljude Isusovog vremena i možda su oni tada bili puno gori i grešniji nego mi danas. Zašto onda Isus i danas svakog dana u Euharistiji umire razapet na Križu i daje nam se za Jelo. Nije li to zato da i nas osnaži za borbu i trpljenje? Jedan svetac je rekao da nema Ljubavi bez žrtve. Isus je sam rekao da je uzak put koji vodi u Život vječni. Nije bȋt vjere zastrašivanje paklom, ili ono što često čujemo: „Ako ne budeš dobar, Bog će te kazniti“, ili kad nam se nešto loše dogodi:„Bog nas je kaznio!“. Bog ne kažnjava, Bog ne proklinje nikog. To samo sebi radimo vrijeđajući i odričući se Boga koji je sama Ljubav, Dobrota i Milosrđe. On je Dobri Pastir, Otac koji nas svakog trenutka, svakim otkucajem srca poziva na Život. On želi da živimo radosni i da nam zauvijek bude dobro, počevši od sada. Bog pokreće naša srca, On ih je stvorio, On je jedini pravi vlasnik naših srdaca, i ako ga Njemu ne predamo nesretni smo. „Za sebe si nas, Gospodine, stvorio i nemirno je srce naše dok se ne smiri u tebi" (sv. Augustin). Radost nije ugađanje sebi, nego upravo suprotno. Slijedeći Isusov primjer, odricanjem iz ljubavi možemo učiniti druge ljude radosnima. Nečije dobro djelo učinjeno iz ljubavi je izvuklo nekome osmijeh na lice, a možda je osobu koja ga je učinila koštalo suza i vremena. Ako ga nitko i nije primijetio, Otac naš Nebeski ga vidi i raduje se Ljubavi svojoj u nama. Što je, dakle, prava bȋt korizme? Rast. Radosno koračanje Bogu, učiti se trpjeti iz Ljubavi za Ljubav, po Isusovu primjeru. Učiti da je važan Bog, a ne samo ja, da je važan moj brat, sestra, roditelji, djeca, rođaci, profesori, suradnici...i svaki čovjek, jer je svaki do jednog iz Ljubavi stvoren za Ljubav, a možda to ni ne zna. Mi kao Isusovi učenici tu smo da to objavimo svijetu, da širimo Radosnu vijest, i da svijet spozna da trpljenje iz Ljubavi ima svrhu-vječnu Radost. I nije važna izvanjska težina našeg odricanja. Možemo se odreći nečega što nitko osim nas i Boga neće vidjeti. Post od grijeha je najbolji post. Djelo Ljubavi je ono od čeg vjera živi, jer „vjera bez djela je mrtva“ (Jak, 2, 20). Najveća žrtva je odvažiti se. Odvažiti se za Boga. Na početku svakog dana možemo započeti malu korizmu sa Isusom i reći: „Isuse, neka moje srce danas kuca za Tebe. Prikazujem Ti svaki otkucaj svoga srca za zahvalu što sam stvoren iz Ljubavi i molim te za dar Ljubavi. Nisam savršen, ali ti ni ne pozivaš savršene nego si došao spasiti grešnike. Prikazujem ti sva trpljenja i padove današnjeg dana za (...). Volim te, Isuse i pomozi mi da svakim trenutkom sve više postajem Tvoj, i najviše od svega, daj mi snage da se iza svakog svog pada sa sve većom Ljubavlju i kajanjem vraćam Tebi, jer zbog Tebe i za Tebe postojim. Amen“.

Veličanstveni, Trojedini Bože...Tvoja ljepota nadilazi snagu i razum. Tvoj mir nadjačava pobješnjele oluje, Tvoja ljubav daje radost. Milosrdni Sveti Jaganjče..otvori nam srca za Ljubav jer tamo gdje je Ljubav, tu je Bog i i smisao svega postpojanja. Duše Sveti Tješitelju..ražari nam duh svetim ognjem da umiremo goreći od Ljubavi i rađamo se za život vječni. Budi hvaljen Dobri Oče, u nebrojenim bezdanima svemira u uzvišenim nebeskim prostranstvima odvijeka do kraja vjekova. Amen. A.D.

Kuda idu ljudi danas? Gdje pronalaze izvore snage ako toliko pate? Željni smo pažnje jer nam to nedostaje, željni smo ljubavi jer je više ne pronalazimo. Koga voljeti možemo? Ulice su promrzle i hladne i ne može ih više zagrijati ni onaj plemeniti čovjek sanjivih očiju što na uglu prodaje kestene. Njegov pogled je ujedno i prazan i ispunjen, tužan i radostan, miran i nespokojan. Ali njegov osmjeh je poput najljepšeg poklona od kojeg će vam oči zasjati. Pa i zvuci harmonike što ih promrzli prsti jednog dobrog čovjeka proizvode, iako posvuda po zraku, ne mogu zagrijati noć Jer buka automobila je prevelika. Ako želiš čuti glazbu moraš se približiti i nasmijati se blago, pa ćeš dobiti ispunjeno srce. Ako želiš ustrajati, moraš se približiti Bogu, Ako želiš voljeti, moraš se približiti ljudima. Ako želiš vjerovati, moraš sanjati. Ako se želiš smijati, moraš biti sretan. Jer osmijeh bez sreće, Je kao glazba bez svirača! A.M.

U subotu, 14.11.2015.je proslavljen patron i godišnjica posvete crkve Sv. Nikole Tavelića. U srijedu, četvrtak i petak je održana trodnevnica kao priprema za subotnju svečanu proslavu. Glazbena sekcija naše Frame je imala čast da svira treći dan trodnevnice. To je za nas bila velika čast, pošto je svetište Sv. Nikole Tavelića i mjesto gdje naša Frama ima svoje susrete. Tijekom trodnevnice, a posebno u subotu se okupio veliki broj vjernika, te smo svi zajedno slavili Boga. Svete Mise za vrijeme trodnevnice su predvodili trojica ovogodišnjih mladomisnika: fra Ivan Jaković, župni vikar u Novom Šeheru, fra Božidar Štrkalj, župni vikar u Ovčarevu i fra Ivica Radić, župni vikar u Zenici. U subotu je svetu misu predvodio apostolski nuncij mons. Luigi Pezzuto. Ove godine su tijekom trodnevnice održane i duhovne obnove, i to sa temom: “Radnici u vinogradu”. Uz Bend Antonius, misno pjevanje animirali su Vis Jukić iz Sarajeva, bend Alfa iz Kreševa i zbor franjevačkih bogoslova “fra Nenad Dujić” koji su nakon sv. Mise imali i kratki koncert na kojem su se predstavili sa tri pjesme. U petak, kad je misno pjevanje predvodio bend Antonius, nakon sv.Mise smo imali priliku pogledati kratki dokumentarni film o pokojnom fra Zvjezdanu Liniću, čiji bi nam životni put trebao biti uzor. On je, i pored svih životnih poteškoća, ostao vjeran Kristu sve do svoje smrti. Sv. Nikola Taveliću, hvala što moliš dragog Boga za sve članove ove naše Frame i naše obitelji i prijatelje, a mi ćemo se truditi da vjera u nama opstane tijekom čitavog našeg života do kraja! D.Š

Krenuvši u Asiz, nisam htjela stvarati nikakva očekivanja niti zamisli o tome što me čeka ili što ću doživjeti. Umjesto toga, odlučila sam se potpuno prepustiti svakom novom danu koji će me odvesti što dalje, ali što bliže mjestu gdje je sveti Franjo provodio svoje dane i činio ponizna, ali značajna djela. Put kroz Bosnu je prošao jako dobro. Svaki grad u kojem smo bili, ostavio je na mene trag jer od Viteza do Kiseljaka smo sreli i upoznali toliko predivnih i ljubaznih ljudi. Na taj način sam se uvjerila da doista još uvijek postoje dobri ljudi, ali su skriveni i djeluju ponizno. Od srca sam zahvalna svakoj obitelji koja nas je primila i prihvatila kao da se poznajemo godinama dok smo zapravo bili stranci. Nakon prijeđenih 80 kilometara osjećala sam se kao da bih mogla prijeći još toliko. Jer snaga koju sam dobila i koja je tinjala u meni je bila čudesna. Osjećaj koji je pratio svaki moj korak me gurao naprijed i nije mi dao da posustanem. Kada smo završili hod i krenuli prema Asizu, ostavili smo iza sebe sve naše boli i težine i s veseljem očekivali ono što je bilo pred nama. Prije Asiza, posjetili smo Padovu gdje smo imali priliku vidjeti crkvu svetog Ante. Kada smo konačno stigli u Asiz, mjesto koje je bilo cilj našeg putovanja, krenuli smo u razgledavanje bazilike svetog Franje. Taj dan je bio posebno značajan za sve nas jer se slavio blagdan Gospe od Anđela kada vjernici imaju priliku dobiti potpuni oprost grijeha. Prije ulaska u Porcijunkulu, poljubili smo sveto tlo i praćeni glazbom i pjesmom koračali smo prema Porcijunkuli dok su nas ostali vjernici srdačno pozdravljali. Tu smo izmolili potpuni oprost što je bio vrhunac svih prijeđenih i proputovanih kilometara. Osjećaj koji je u tom trenutku zagrlio moje srce je doista neopisiv. U Asizu, Grecciu i La Verni smo imali priliku posjetiti različite crkve i različita mjesta na kojima je sveti Franjo boravio i djelovao. Ta mjesta su svojom ljepotom svjedočila o tome koliko je sveti Franjo volio i cijenio prirodu i sve ono što je Bog stvorio. Sve one činjenice koje sam znala o svetom Franji sada su postale još veće i još više posebne u mojim mislima jer sam bila suočena sa stvarnim mjestima na kojima je sveti Franjo boravio. Iako on više nije tu, sve odiše njegovom prisutnošću, njegovom dobrotom i ljubavlju. Boraveći u Asizu, Grecciu i u LaVerni jednostavno se mogu osjetiti Franjine riječi i njegova dobrota koja odjekuje po zraku. Putovanje u Asiz za mene je bilo putovanje kroz moje srce, dok sam istovremeno tragala i popravljala neke dijelove koji su se činili slomljeni. Ovo je iskustvo koje će me uvijek iznova podsjećati da trebamo imati snage za život i da se uvijek trebamo boriti za ono što želimo i osjećamo jer sveti Franjo je upravo to radio! Ana Martinović