Dragi brate i sestro, Ljubav je Početak i Kraj svih stvari. Ako se ne usudiš voljeti, nikad nećeš primiti Ljubav. Ako se ne predaš Ljubavi, nikad nećeš moći voljeti. Ako ne budeš hrabro volio i živio za Ljubav, ona će se izjaloviti, obljutaviti i istrošiti. Ljubav je vatra koju stalno treba potpirivati, dodavati drvo, a drvo je žrtva nas samih. Ako hrabro volimo i bacimo se u oganj Božje Ljubavi, on će nas sagorjeti i oblikovati. Postat ćemo vidljivi znak Boga u svijetu, oganj Njegove Ljubavi,sol zemlje i svjetlo svijeta.
Kako stalno rasti u Ljubavi? Stalno se žrtvovati. Žrtva je dar koji nisam dužan dati, ali dragovoljno dajem iz Ljubavi za Boga i bližnjeg. Žrtva je odvojiti vrijeme za pomoć nekomu nauštrb svog vremena, postiti od grijeha i štetnih navika, gledati u Boga umjesto u sebe. Isus je vrhovna žrtva za čovječanstvo, bezgrešni Jaganjac čija je nevina Krv otkupila grijehe svijeta.
Svakodnevne dužnosti, s druge strane, nisu žrtva. One su odaziv na Božji poziv dobra. Ako vidim gladnoga, dužan sam ga nahraniti, ili ako me netko pita za pomoć, trebam mu odgovoriti. Trebam moliti jer me to približava Bogu i molitva me nosi kroz život u svakodnevnoj borbi s kušnjama. Ako moj brat griješi, dužan sam ga upozoriti, i više puta ako je potrebno. Dužan sam poštovati roditelje i starije, djecu, profesore. Iznad svega dužan sam gajiti strah Božji, tj. duboko iz Ljubavi poštovati Boga, svoga Oca koji me stvorio i predodredio za Raj, ako slobodnom voljom to odaberem.
Molitva je sastavni dio života kršćanina. Ako ne molimo iz Ljubavi, srcem, ona nam postane dosadna, prazna i tlači nas. Ne bismo ju trebali shvaćati kao popis svakodnevnih obveza. Dužni smo moliti jer je nama samima molitva potrebna. Bog nas ne poziva na molitvu da uvede režim u našu svakodnevicu, nego da nas nauči poniznosti molitve koja traži pomoć od dobrog Oca koji jedva čeka da Ga zazovemo, dapače, i prije nego Ga zamolimo, zna što nam je potrebno (Mt 6,9). Otac naš bdije nad nama jer nas voli. Jedino što čovjeka može u potpunosti ispuniti jest Ljubav, i to ne bilo kakva ljubav, jer ju često krivo shvaćamo, nego Ljubav Božja.
Srce koje ljubi je iskreno, ne kalkulira, nego bezuvjetno voli, bez očekivanja i interesa. Čovjek koji voli Boga moli Mu se, pita Ga za savjet, moli da Ga Bog uputi stazom života. Od Boga traži da mu pokaže put; je li stvoren za brak i obitelj ili za posvećeni život, je li od Boga predodređen da živi kao misionar ili posvećeni laik. Boga u molitvi možemo sve pitati, i jedino kroz molitvu možemo upoznati Njegovu svetu volju, koja je uvijek najbolja za nas, jer je Bog svakoga od nas stvorio sa jedinstvenim ciljem života, jedinstvenim životnim putem i za svakoga od nas ima jedinstven plan spasenja. Bog u svojoj neizmjernoj Ljubavi neprestance traži put do srca svakog čovjeka, stalno kuca i poziva, uvijek nam ostavljajući slobodu izbora. Jedino kada svjesno odbijemo Boga i Njegovu prisutnost u našem životu ustrajući okorjelo u grijehu, prisiljen je otići iz naših srdaca. Prisiljen, jer za razliku od Boga, koji je nama dao slobodu izbora, mi Bogu često i prečesto tu slobodu uskraćujemo; uopće nas ne zanima Njegova volja s nama, iako On na nas kao Bog i naš Spasitelj jedini ima potpuno pravo.
Najbolje za nas bi bilo kad bismo svaki korak u životu proživljavali s Bogom, moleći mu se za savjet. Kad bi smo mu svako jutro predali u ruke dan koji slijedi, i išli korak iza Boga, umjesto ispred, život bi nam bio radostan i ispunjen, bez briga. Boga uvijek možemo pitati za vodstvo i savjet, pomoć u nevolji, snagu u slabosti, hrabrost u strahu. U mržnji možemo moliti za Ljubav, u ogorčenosti za Radost. Možemo reći da to nije tako jednostavno i nastaviti živjeti sa starim borbama i neuspjesima koji nas stalno vrte u krug, ili se jednostavno odlučiti za Boga. Bog uvijek govori Istinu, jer je Sam Istina, i u svemu je jednostavan, iako je stvorio najsloženije stvari koje poznajemo. Pa i sebe same možemo smatrati složenima. Savršeno smo stvoreni, i o nama samima ovisi kako gledamo Boga i sebe, i biramo kako ćemo živjeti. Uvijek imamo izbor, bez obzira što mi mislili. Ako se smatramo kompliciranima i nemogućima samima sebi za kontrolirati, zar nije najjednostavnije rješenje predati se Bogu koji je u stanju rukovati s nama. Budimo realni, On jedini zna koji gumb u nama pritisnuti da proradimou raznim situacijama koje nadmašuju naše snage. Neće nam dugo trebati da shvatimo, ako ustrajemo u jednostavnosti i molitvi, da sve, apsolutno sve nadilazi naše snage, i da ni za jednu jedinu situaciju ne možemo reći da smo je u stanju kontrolirati. Jamačno, nikada nismo o nekoj situaciji koja nam je važna, bila ona za nas uspjeh ili neuspjeh, prestali mozgati nakon što je završila. Ako mislimo da smo u toj situaciji uspjeli, dalje razmišljamo o njoj, naslađujemo se prethodnim uspjehom i već strepimo za budućnošću, u kojoj tu situaciju možda nećemo tako savršeno ponoviti, i jao, sramote ako drugi izgube tako lijepu sliku o nama koju smo se tako jako trudili stvoriti. Prepustimo svoje situacije Bogu. Oholo je misliti da držimo stvari u svojim rukama kad ni trajanje vlastitog života ne znamo. Najveća borba čovjeka sa samim sobom je priznanje da je nesposoban, i da mu treba Božja pomoć. Čovjek može samo na dva načina odustati od te borbe; jedan je predati se Bogu i prepustiti da se On bori za nas, a druga da nastavimo lomiti koplja sa životom koji je div naspram nas koji smo prah i pepeo.
Kad se predamo, ne strahujemo ni o sadašnjem trenutku niti o budućnosti. Mladić/djevojka koji se posvetio/la Bogu ne stidi se Boga ni pred kim i raduje se svakoj, radosnoj ili bolnoj situaciji u kojoj Ga može posvjedočiti, jer nema veće radosti od toga. Mladić/djevojka koji se žele odazvati Božjem pozivu na obitelj iskreni su jedno prema drugom, otvoreno razgovaraju o svim svojim manama i vrlinama, bez straha da će jedno drugo izgubiti, ili da će imati lošiju sliku jedno o drugom. Nisu sebični, i umjesto da udovoljavaju sebi i svojim željama nauštrb drugoga, uvijek nastoje staviti potrebe drugog ispred svojih. Ne smatraju jedno drugo svojim osobnim vlasništvom jer znaju vrlo dobro da oboje pripadaju samo Bogu, a prava, istinska Ljubav se nalazi i ostaje samo u Njemu. Roditelj predani Bogu se ne boje novoga života, i ne strepe za sigurnost i budućnost svoje djece. Svoje pouzdanje stavljaju u Boga za kog znaju da voli njihovu djecu više od njih samih.
Pravi bogoljub je onaj koji ne kvasa u sebi farizejski kvasac (Lk 12, 1), ne vjeruje da bi drugi njegovu vjeru vidjeli i hvalili, da bi ga cijenili. Štoviše, nije mu do tog stalo, nego do Boga samoga i Njegove volje. Nijedan svetac nije strahovao za vlastito spasenje nakon što je upoznao i prihvatio Ljubav Božju, nego je u svemu želio Bogu ugoditi. Svi smo mi potencijalni sveci, ako to želimo. Živeći za Boga, a ne za sebe i svoje planove i namjere, osiguravamo sebi Nebo. Zato je Isus i rekao da nema veće Ljubavi nego položiti život za prijatelje svoje (Iv 15, 13).
A tko nam je veći prijatelj od Boga?
S TIM MISLIMA ŽELIMO VAM RADOSTAN I MIROM I LJUBAVLJU ISPUNJEN USKRS!!!